ZAGLAVLJE GORNJE NASLOVNE za decu i odrasle

NAGRAĐENI SASTAVI UČENIKA 3. I 4. RAZRED NA KONKURSU „POKAŽIMO ŽIVOTINJAMA KOLIKO IH VOLIMO 2023.“

 

PRVO MESTO ZA RAD

 

LUTALICE U MOM KRAJU - Dragana Pavlović, 4. razred, OŠ „23.oktobar“, Sremski Karlovci

 

Mesto odakle ja dolazim zove se Sremski Karlovci. To je mesto nedaleko od Novog Sada. U gradu Sremski Karlovci ima mnogo pasa lutalica, naročito leti.

Psi lutalice se pojave iz više razloga. Do njihove pojave na ulicama često dolazi zbog toga što neko vidi na internetu jako lepog psa, a onda poželi i on sam da ga ima. Problem je što nije svestan koja je to odgovornost i obaveza.

Psa treba svakodnevno hraniti tri puta dnevno, a takođe i šetati svaki dan više puta. Ima i situacija kada ljudi kupe ili nabave psa da im čuva vikendicu leti, a onda kada leto prođe oni puste psa. Takav pas postaje lutalica u najhladnijem periodu godine, a to je zimi.

Svi ti psi koje viđamo po ulicama nisu krivi što su tu gde jesu, već mi ljudi. Zato je potrebno dobro preispitati svoju odluku pre nego što nabavimo psa i ne donositi je ishitreno.

Mentor Dragica Grujić

 

PRVO MESTO ZA RAD

 

MOJ LJUBIMAC - Uglješa Popović, 4. razred, OŠ „23.oktobar“, Sremski Karlovci

 

Ljubimac je posebno biće u našim životima, a i ja imam jedno takvo već šest godina i zove se Lola.

Lola je moj kućni ljubimac i ona je postala član naše porodice bez kojeg ne bih mogao da zamislim svoj život. Lola je rasa bišon i veoma je lepa. Njena dlaka je bela, ima crne oči i mala je rastom. Ona voli igru, voli da trči, a kada se vratim kući ona me dočeka kod vrata i krene da skače oko mene. Lola mi je pružila mnogo zabave u životu.

Osim toga, ona je moja najveća podrška kada sam tužan. Zbog toga se osećam veoma srećno i zahvalan sam joj na lepim trenucima. Najviše volim da je izvedem u šetnju do parka Dvorska bašta. tamo ima i sportskih terena, pa kada se zaigram sa drugarima sa loptom, ona obavezno uleti u teren i trči za loptom. Veoma je zabavna i svi se drugari, zajedno sa mnom, smejemo mom psu.

Jedna od najlepših stvari u vezi sa mojom Lolom je ta što me uvek prati, da li kroz kuću, da li kada izađem napolje. Voli da spava sa nekim od mojih ukućana. Obično se ušuška u pokrivač i bude mirna cele noći sve dok neko od nas prvi ne ustane zbog obaveza. Tada kreću nove avanture sa Lolom.

Lola je postala neizostavni član i deo moje porodice i ne bih nikada mogao da zamislim život bez nje. Ona je moj najbolji ljubimac i verni prijatelj.

Mentor Dragica Grujić

 

DRUGO MESTO ZA RAD

 

MOJA NESUĐENA MACA - Bakir Saračević, 4. razred, OŠ "Rifat Burdžović Tršo", Novi Pazar

 

Meni životinje u životu mnogo znače.

Voleo sam da imam macu. Imao sam je. Bila je mala i bela. Svakog dana sam je hranio. Kada je porasla otišla je sa svojom majkom, braćom i sestrama. Jedne noći sam se odmarao i čuo kako negde mačka mjauče. Odmah sam izašao i ugledao macu koja je ležala ispred vrata. Doneo sam mleko i viršlu. Sve je pojela i napravio sam joj kućicu, kako bi mogla da prespava. Sledećeg jutra mace nije bilo. Posle nekoliko sati maca se vratila i ponovo sam je nahranio. I tako naredna tri dana. Mislio sam da će maca ostati kod mene, ali ona više nije dolazila. Bio sam jako tužan.

Još uvek nemam ljubimca ali ću se potruditi da ga što pre nabavim.

Mentor Nevenka Radenković

 

DRUGO MESTO ZA RAD

 

POKAŽIMO ŽIVOTINJAMA KOLIKO IH VOLIMO - Dunja Pribić, 4. razred, OŠ „Ivan Gundulić“, Novi Sad

 

Mnogo volim životinje. Volim ih jer su lepe, mekane i umiljate. Neke životinje mi se manje sviđaju, a neke obožavam. Bez obzira na to, svaka životinja je važna i korisna za planetu.

Nije pravedno što ljudi iskorišćavaju životinje. Na primer, jahači jašu konje čak i kada konjima to ne prija, onemogućavaju im da se pare i da budu sa porodicom. Životinje u zoološkom vrtu su postavljene da poziraju i ne mogu da se kreću kuda žele, a pritom su i odvojene od svoje zajednice. Mislim da ljudi ne bi trebalo da koriste životinje za eksperimente i love ih. Na taj način ugrožavaju njihovu vrstu i čine porodicu te životinje nesrećnom. Na kraju im još unište staništa sečom šuma. Primetila sam da u bajkama, knjigama i filmovima autori neku životinju stave za dobrog lika i ta životinja se proslavi među čitaocima i gledaocima. Životinju koju su predstavili kao negativnog lika čitaoci i gledaoci zamrze. Na primer, u bajkama vuk bude loš, a ovca dobra. U knjizi "Skoči Barte" kokoška i golub su dobri likovi. U filmu "Narnija" lav je pozitivan lik, a bengalski tigrovi i polarni medvedi su negativci.

Uvek sam želela da imam ljubimca. Ali ga nisam kupila jer mu ne bi bilo lepo u stanu. Ako bih podržala kupovinu životinja, to ne bi bilo ispravno – odvojila bih ljubimca od njegove porodice i odvela ga u nepoznato okruženje. A kad ugine, ne bi ostvario ono za šta je u svom životu predodređen. Na primer, ne bi uspeo da se pari i dobije mladunčad, ne bi mogao da trči 100 kilometara na čas...

Ljudi bi trebalo više da paze na životinje i da im budu zahvalni. Bez životinja ne bi opstao ni čovek kao vrsta, jer su se ljudi od davnih vremena hranili životinjama i koristili ih.

Mentor Milena Vojnović

 

TREĆE MESTO ZA RAD

 

PSI LUTALICE - Lara Todorović, 3. razred, OŠ “Filip Višnjić“, Morović

 

Živim u selu. Kod nas u selu mislim da svaka kuća ima ili psa ili mačku. Ja mislim da sve moje komšije vole svoje ljubimce baš kao moj tata i ja našeg Tarzana.

Tarzan je bio napušten pas, mi za to kažemo gazda ga nije trebao pa ga je bacio. Nikako ne mogu da shvatim ljude koji bacaju svoje pse. Mislim da oni i nisu baš ljudi. Zar ne znaju koliko pas voli svog gospodara? Pitao bi ih kako bi njima bilo kad bi ih neko koga oni vole odneo daleko od kuće i bacio da bude sam bez hrane, kuće i vode.

Molim vas, volite svoje ljubimce i ne bacajte ih!

Mentor Snježana Stojčević

 

TREĆE MESTO ZA RAD

 

KASJA, KASJA, DOĐI! - Jovana Maksić, 4. razred, OŠ “Miodrag Milovanović Lune“, Ribaševina

 

Svako dete koje živi na selu zna šta je jagnje. To je biće koje voli mnogo da se glupira i da se mazi. Moje jagnje se zove Kasja. Ona je bela, sa izrazito crnim tačkicama. Voli da se igra sa mnom i sa ostalim jaganjcima. Kada se igram sa njom, ona trči po voćnjaku i ne mogu da je stignem. Znam da joj uradim mali pedikir. Mazim je po nogama a ona miruje i uživa. kod mene joj je kao u spa centru. Često joj pravim od mekane vune, frizuru. Tad dobije i mašnicu.

Kada baka kaže da mora kod ostalih ovaca, ja joj otpevam uspavanku. Kasja ima posebno mesto u mom srcu. Volim to šašavo i nemirno stvorenje koje mi ulepša dan.

Mentor Marica Vukić

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

LJUBAV - Teodora Jocić, 3. razred, OŠ “Filip Višnjić“, Morović

 

Moj pas i ja se volimo. Jednom kad mi je bio rođendan ja sam dobila loptu sa Pepa Pit. Moj pas obožava lopte ali ih redovno progrize i tako nije više za igranje. Tako je bilo i sa ovom novom loptom kojoj sam se toliko obradovala,

Kad sam videla da je stavio loptu u zube zaplakala sam, znala sam ode lopta. Moj pas je u tom trenutku tako poskočio, vrteo se u krug kao da je bio ponosan što je lopta bila uništena. Izgledao mi je jako srećan.

Moj pas i ja se volimo i ja sam mu oprostila loptu.

Mentor Snježana Stojčević

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

O NAPUŠTENIM ŽIVOTINJAMA - Mila Mirčić, 3. razred, OŠ “Ljuba Nešić”, Zaječar

 

“I životinje su živa bića”, mnogi ljudi u svetu nisu svesni značenja ove rečenice. E, pa ovaj sastav je baš namenjen takvima.

Kada vidim male kuce na ulici koje nemaju mamu, neopisivo mi je žao. U budućnosti bih poželela da to ne postoji i da se ne ponovi više nikada! Želim da svaka životinja sa ulice, bilo to mače, pas i drugo, ima svog vlasnika i da uživa. Još je lepše kada neko usvoji životinjicu sa ulice. To je sigurno bolje nego da kupujemo životinje.

One sigurno trpe glad i žeđ i nemaju ljubav, što im sigurno najviše fali. Opet kažem, ljudi su postali tako gadna stvorenja prema životinjama. Životinje se bore za život na ulici, a oni ni da im se osmehnu. Ljudi ne paze u toku vožnje da li će da povrede životinju ili ne, mnogo su bahati. Ljudi treba da im posvete pažnju, da im bar daju hranu. Toliko hrane se baca, a jadne kuce i mace umiru od gladi na ulici.

Moj zaključak o ovoj temi je sledeći: “Ko ne voli životinje, ne voli ni ljude!“

Mentor Boban Ninić

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

SMOKVICA I CVRLE - Jovan Trajković, 3. razred, OŠ „Svetozar Marković“, Vranje

 

Za rođendan sam dobio dva papagaja. Prijatno nas je iznenadila žena kod koje stanujemo. Donela nam je papagaje, baš onakve o kakvima smo moj brat i ja dugo maštali i priželjkivali ih.    

Sada ih hranimo, čuvamo i slušamo. Svakog jutra kad krenemo u školu, oni nam nešto pričaju. Čim vide Sunce ili čuju neku buku, još više se i jače oglašavaju.

Da nemamo Smokvicu i Cvrleta, bilo bi nam dosadno u tišini, bez cvrkuta ovih ptičica!

Mentor Miomir Dejanović

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

MOJE MACE, MOJI LJUBIMCI - Janja Filipović, 4. razred, OŠ "Rifat Burdžović Tršo", Novi Pazar

 

Oduvek sam želela da imam kućnog ljubimca. Neku malu, slatku životinjicu koju bih mogla da čuvam i mazim. Mace su mi prosto prirasle za srce i priželjkivala sam makar jednu.

Ta 2020. godina bila je i ostala poznata po koroni. Bili smo u svojim kućama, na onlajn nastavi. Srećom, mi imamo svoje dvorište i tu sam provodila dobar deo vremena. Moj brat i ja smo jednoga dana začuli mjaukanje i ugledali tri mala mačeta. Bile su tako male i slatke, i moram reći divlje i uplašene. Skrivale su se od nas. Ipak, našoj sreći nije bilo kraja. Bili smo rešeni da ih pripitomimo i udomimo. Odmah smo im dali imena: Tačkica (zbog mrlje na nosu), Crni (bio je crne boje) i Bela (na njoj je preovladavala bela boja). Mama mačka je redovno obilazila svoju decu. Davali smo joj hranu i mleko kako bi mogla da odgaja svoje mačiće. Mačići su svakim danom postajali pitomiji, voleli su da skakuću po cveću, penju se uz drveće i igraju se klupkom. Najpitomija od njih bila je Bela. Nju smo smeli da mazimo. Topila sam se od sreće kada su bili tu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Konačno mi se ispunila dugo očekivana želja. Imala sam svoje kućne ljubimce. Osećali smo se mnogo lepo i zadovoljno jer smo udomili tri mala nezaštićena stvorenja i njihovu mamu mačku.

Jednoga dana nestala je Bela, a ubrzo i njena braća. Ne znam šta se sa njima desilo, ali smo danima tugovali. Dugo smo se nadali da će se vratiti. Srećom, ubrzo su došle neke druge mace koje smo opet rado udomili. Ipak, Belu, Tačkicu i Crnog nećemo nikada zaboraviti.

Mace su moje duše i ja ih obožavam. Udomila bih sve mace ovog sveta. Smatram da onaj ko voli životinje, voli i ljude. Čuvajmo ih i vodimo brigu o njima!

Mentor Nevenka Radenković

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

MOJI DRUGARI, KOJI ME UVEK ORASPOLOŽE - Marina Mravik,  3. razred, OŠ "Nestor Žučni", Lalić

 

Imam četiri ljubimca, koji žive sa mnom. To su dve mace, pas i zec. Mačke se zovu Bleki i Bumbar, pas se zove Leo a zec Sofija.

Moje mace su ostale bez mame kada su bile veoma male. Mama im je nestala. Odgajala sam ih još nisu znali ni hodati ni jesti.Veoma ih volim. Bleki je crna mačka a Bumbar sivobeli mačor. Veoma su umiljate mace. Vole se maziti i igrati sa mnom. Najviše vole sedeti u mom krilu. Obožavam ih grliti i nositi po dvorištu. To je obostrana ljubav.Kada im je hladno grije ih mali pas Leo. On je stariji od njih, ali se lepo druže. Leo me pozdravlja, tako što mi daje šapu. Ima neku čudnu dlaku, koja raste i mora da se šiša. Moju Sofiju sam dobila od jedne tete. Ona je lepa, crno-bela. Najviše voli da jede kupus, šargarepu i travu. Dobra je i ne ujeda me.

Pored ove moje male družine se osećam kao „ Alisa u zemlji čuda“. Sve ih jako, jako, jako volim. To je neizmerna ljubav, koja se ne može rečima opisati.

Mentor Vera Zornjan

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

MOJ NAJBOLJI PRJATELJ - Luka Aleksić, 3. razred, OŠ ”France Prešern”, Beograd

 

Treba biti dobar prema životinji, jer će vam životinje to upamtiti.

Moj pas je mešanac, zove se Meda i ostavljen je kod mene kao mali. Rodila se ljubav na prvi pogled, svi u mojoj kući su ga zavoleli.

Kad se vratimo sa puta,on od sreće ne zna do koga će pre da dođe. Zvuk auta prepoznaje iako ga još ne vidi. Pas je toliko pametan, samo što ne progovori. Postoje i oni drugi ljudi koji lako mogu da slome srce svom ljubimcu tako što će ga napustiti a da ga ne pogledaju u oči.

Volite svoje životinje, jer one mogu biti bolji i vredniji od ljudi.

Mentor Maja Dinić

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

MOJA BUBICA - Nevena Živanov, 3. razred, OŠ “Laza Kostić“, Kovilj

 

Imam jednu kuju koja se zove Bubica. Ima braon oči, bele je boje. Jako je vesela, prelepa je, rase je mini maltezer. Dobila sam je od tatine druarice Radmile. Otišli smo po kucu i čim smo stigli tamo uskočila mi je u krilo i od tada je volim. Ona mi je kao najbolja drugarica. Njena omiljena igračka je štrumf koji je plav, beo i žut. Kada je neko grdi jako se boji i legne na leđa. Trese se. Voli da se igra vije, sa lopticom  ili štrumfom. Obožava da se igra sa mačkom Cickom. Moja Bubica ima godinu dana. Jede granule sa ukusom šargarepe, pilećeg mesa i graška. Voli da nosi njen zeleni džemperčić sa cvetićem. Sive čarapice nosi. Ima kućicu crvene i zelene boje i mnogo igračaka. Dobila sam je osmog decembra 2022. Brani svakog u porodici.

Mentor Gorana Anikić

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

LUTALICE I NAPUŠTENE ŽIVOTINJE - Macedoljan Filip, 3. razred, OŠ „Vožd Karađorđe“, Jakovo

 

Svuda u svetu postoji neka lutalica i napuštena životinja. To je jako tužno. Kao i svako dete a i odrastao čovek, mnogo mi je žao kada na ulici vidim napuštenu životinju. Nije mi jasno kako ljudi imaju srca da ih napuste i prepuste surovim ulicama. Mene one podsećaju na decu koju su napustili roditelji. Na jadna stvorenja koja su prepuštena sama sebi. Sami, uplašeni, gladni i žedni. Jure po ulicama i ne brinu za svoj život. Spas traže u parčetu hrane ako je nekome slučajno ispalo iz ruke. Jure za praznim kesama, koje deca bacaju, da bi možda pronašli i koju mrvu i za sebe. Jako često zatvorim oči kada ih vidim kako pretrčavaju ispred automobila. Žao mi je kada vidim ona njihova tužna lica i tužne oči koje mole za spas. Kada bih mogao sve njih bi odveo kući i nahranio. Na žalost to je nemoguće. kada bi svako od nas zbrinuo bar po jednu napuštenu životinju, svet bi bio mnogo lepši i srećniji. Deca bi imala svoje ljubimce a ulice ne bi bile pune njihovih tužnih pogleda. Voleo bih da zamolim ljude dobrog srca da urade nešto. Da urade nešto za ova divna stvorenja, jer su i oni nečija deca.

Mentor Svetlana Mančić

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

MOJ PAS EDI - Elena Jovanović, 3. razred, OŠ „Vožd Karađorđe“, Jakovo

 

Ja imam kućnog ljubimca, psa Edija.

On je bele boje i ima mali repić, kao i male mekane uši. Ima svoju igračku sa kojom se stalno igra. Najviše voli mene i kada dođem iz škole on mi se obraduje i skače u krilo. Ja brinem o njemu da ima uvek hranu i vodu. Svakog dana mu dajem slatkiš za pse koje on obožava. Kad je lepo vreme igramo se u dvorištu, a i često ga vodim u šetnju sa povocem. Volim kada ga okupam jer onda bude čist a dlaka mu bude kao pena. Uveče kada legnem da spavam Edi dođe kod mene u krevet malo ga mazim, pa zajedno zaspimo. Svako jutro me probudi i traži da ga izvedem napolje. Kada jedem, on uglavnom stoji kod mene i čeka da mu dan neki zalogaj iako ima svoju hranu . Kada sam ja u školi a mama i tata na poslu čuva ga moja baka.

On je dobar i umiljat pas i svi ga vole. Ja sam mnogo srećna jer imam tako dobrog kućnog ljubimca.

Mentor Svetlana Mančić

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

PSI, MOJE NAJDRAŽE ŽIVOTINJE - Miladinović Andrej, 3. razred, OŠ „Vožd Karađorđe“, Jakovo

 

Psi su verni prijatelji. Ima mnogo psećih rasa, velikih i malih. Ima opasnih i manje opasnih. U svetu ima mnogo pasa lutalica koji često napadaju ljude i decu, najčešće zato što su gladni. Zato ljudi treba više da se brinu o psima, da više vode računa o njima zato što oni zavise od ljudi. Ne možemo da dozvolimo da kada nam dosade da ih pustimo na ulicu i onda oni postaju lutalice.

Psi imaju dobro čulo mirisa i zbog toga ih koriste kao pomoćnike: polocija, vatrogasci, vojska i služba za spasavanje. Policija ih koristi za otkrivanje oružja i drugih nedozvoljenih stvari koje se prevoze u vozilima. Vatrogasci ih koriste za pomoć u slučaju zemljotreca, požara, za pronalaženje ljudi koji su zakopani u ruševinama kao što se nedavno dogodilo u Turskoj. Psi idu u lov sa lovcima, jer mnogo ranije osete druge životinje. I kada lovci odstrele na primer divlju patku psi je donesu do lovca. Psi vole decu i jako su dobri čuvari. Ne dozvoljavaju nepoznatim ljudima da uđu u njihovo dvorište.  Imaju tu moć da osete ko je dobar a ko je loš i retko pogreše.

Ja mnogo volim pse i imam jednog koji se zove Una. Mnogo je jača od mene pa kada se igramo stalno me ruši.

Život je lepši ljudima kada su okruženi psima, a takođe psima je lepše kada su u blizini ljudi. Jedni drugima uzvraćaju ljubav i treba da se trudimo da čuvamo jedni druge.

Mentor Svetlana Mančić

 

SPECIJALNA NAGRADA ZA RAD

 

JEŽIĆ TIĆA - Janković Filip, 3. razred, OŠ „Vožd Karađorđe“, Jakovo,

 

Mnogo volim životinje i uvek imam nekog kućnog ljubimca. Nekad je to kuca, nekad maca, kornjača, gušter, morsko prase… Toliko ih volim da bih i one sa ulice pokupio i doneo kući.

Toga dana sam, u šetnji sa mamom i bratom, imao sreće a i moj ježić Tića jer sam naišao na njega. Nismo odmakli daleko od kuće a već smo čuli šuštanje pored puta. Prvo sam se uplašio i pomislio da je nešto veće, jer se trava pomerala, a onda sam prvi put ugledao malog ježića. Mama je razgrnula travu, podigla ga, stavila na meku krpicu i ja sam ga odmah zatražio. Imao je bodlje ali me nije bockao. On se čak opružio u mojim rukama kao da mi veruje, kao da zna da ću mu pomoći. Gledao sam njegove mile oči i preslatku glavu. Odmah sam mu dao ime Tića, jer me podsetio na jednog mog ljubimca koga sam na žalost izgubio. Bio je mali i izgledao je kao da je umoran, kao da mu se spava. Na leđima je imao malo krvi i par nakrivljenih bodlji. Odmah sam rekao mami da ga ponesem sa sobom. Prvo smo pregledali okolinu ne bi li mu našli porodicu ali nije bilo ničega. Pomislio sam kako je mali i sam, gladan i žedan, a još povređen. Mogao je u takvom stanju izaći na put i bilo bi još gore. Nisam ga mogao ostaviti. Krenuli smo kući i on sa nama. Bio sam presrećan. Napravili smo mu kuću sa dvorištem i ogradom a on je uporno pokušavao da pobegne, kao i onda od neke nevolje.

Tek kada se potpuno oporavio, vratio sam ga na njegovo mesto i pustio na slobodu. Obiđem nekad to mesto ali njega nema.

Mentor Svetlana Mančić